Ivan Frano Jukić

Ovaj album počinjem pričom Ivana Frane Jukića o njegovom rastanku sa Bosnom, na putu u surgun(progonstvo) u Carigrad ponaređenju Omer-paše Latasa u kojeg je Jukić naivno vjerovao kaosvebosanskog izbavitelja:"Mjesečina sve se ukrada, Sarajevo sve pospalo,

samo čete kuluka susretosmo i pred Bezistanom žmiraše fenjer lamborom napet i na više mjesta od kumrikuša iskljuvan.Sad sam već znao koja me sreća čeka; vidim da mi se kosti izvan drage otadžbine nose, da se ukopaju u kojem azijatskom strnjištu. Potjeraše me u surgunluk, od koga sam se plašio više nego od smrti.

" Ivan Frano Jukić: "Putovanje od Sarajeva do Stambola. Ove su me riječi ponovo i sada duboko dirnule. Osjećam se isto kao i Jukić , premda nada u povratak umire zadnja...

Vjerujem kako se i vi sjećate onoga tragičnoga, tužnoga i košmarnoga dana kada ste morali napustiti svoj i naš Varcar, kada ste se otisnuli u nepoznato, strano, drugačije, kada se živ

ot stubokom okrenuo. Za se mogu reći kako taj dan neći ikad zaboraviti, kako mi se on često priviđa danju i pohodi me u košmarnim noćnim snovima i morama.Sve ovo vrijeme izbjeglištva sam se ipak potajno uzdao kako ću se vratiti u (privreeno oteti) naš grad iz kojeg su me silom pokušali iščupati, kad već nisu stigli ubiti.Na tome radim predano nadajući se da ću taj dan konačnog povratka i dočekati ida neću završiti na nekom canadskom “strnjištu” ili u krematoriju, već tamo, gdje su svi moji preci, u mezaru Uzpolje. Ali, što bi rekao r. Ishak Bašić, u mezar neću leći živ, ili što bi rekao rahmetli Ahmed Buhić : Kome se hiti, neka ide!Vama, koji ovo čitam poručujem da se svoga grada ne odričete ikad. Ne prodajite svoju baštinu.

Čovjek bez zemlje inije čovjek.Sada još samo nekoliko riječi o Ivanu Frani Jukiću, preneseinh iz Fotomonografije “Mrkonjić-Grad”, iz pera knjićevnika Ivana Lovrenovića. O Jukiću će biti riječi i kansije, našim krajevima – školu svjetovnog karaktera (bez razlike u vjeri i spolu djece).”

Ovo je Jukićev zapis u Varcar Vakufu. Prenosim ga iz knjige Sabrana djela - Ivan Frano Jukić, Svjetlost, Sarajevo, 1973., uzdajući se kako je čitljiv.Jukićevi podaci su pozdani, jer Jukić je osvjedočeni erudita, povjesničar, pisac, putopisac, sakupljač narodnih motvorina, svjedok - vremena u kojem je živio, pa tako i onoga varcarskoga. Jukić se kao znanstvenik u radovima o povjesti i iz zemljopisa Bosne, kao i u drugim svojim radovima oslanjao na literaturu, kako domaću, tako i inozemnu, tako da mu se može vjerovati bez ikakve sumnje.Obratite pažnju na Jukićev starinski jezik (upotrebu glasa "h") kao i dragocjene podatke o broju kuća svrstanih po pripadnosti kofesijama u Varcaru i okolini. Ako se ima na umu da su u to doba živjele obitelji koje su brojale i po nekolko desetina čeljadi, može se približno sračunati i broj žitelja.

U svome zapisu o Varcar Vakufu, Jukić je spomenuo i brojna naselja i sela u okolini. Nije zaobiša ni Donje Selo, to jeste

Staro Selo. Na slici je čardak begova Kulenovića, koje Jukić također spominje, a slika je prensena iz Monografije “Mrkonjić-Grad”. Majka moga r. oca, r. Čamka, rodom je Kulenović iz Staroga Sela. Danas od begluka Kulenovića nije ostalo išta. Brat majke moga oca, Omer Kulenović, napustio je Staro Selo nakon agrarne reforme između prvoga i drugoga svjetskog rata. Odselio se u Banju Luku i tamo radio kao hamal.Mnogi od nas se sjećaju tragične figure Mustaj-bega Kulenovića - također rodom iz Staroga Sela – i njegove vage, te posla na naplaćivanju korištenja nužnika u Domu kulture.Razbaštinjeni su i bilajčki Kulenovići. Na imanju je danas samo Dževada, r. Fadila supruga, snaha r. Ibrahima Kulenovića zvanog Ćondro. Begluk Kulenovića je otet i unišpten gradnjom Udarnika, kao i kućama novog srpskog naselja. Pišući o Kulinu banu, Jukić je zapisao i ovo: “Ovoga bana potomci i sad se u velikom broju i bogastvu nahode u Bosni pod imenom Kulenovići, a ima i grad na desnoj obali Une, Kulen Vakuf”.Iz Staroga Sela posljednji su se iselili Muho Kulenović i njegova sestra. Odseli su u Makedoniju, ne znam gdje. Muho Kulenović koji je imao nadimak Paji, bio je cjepar .

Pogled na Zborište i Riku. U Srednjem planu je Crkva Sv. Jakoba i Filipa u kojoj je službovaoi fra Ivan Frano Jukić. Kada su rušene Gornja i Rička džamija, spaljena je Katolička crkva u Zborištu. Prije njih spaljene su liskovačka crkva i džamija u Valsnju. (Parvoslavna crkva u Mrkonjiću je ostala netaknuta, kao i kuća jednog od inspiratora zla Luke Čulića). Pričao mi je prijatelj prije desetak godina kako je on vidio palikuće Katoličke crkve u Zborištu. Nije mi htio reći imena. Znamo svi da su crkvu u Liskovici i džamiju u Vlasinju spaljili pripadnici rezrevnog sastava milicije iz Mrkonjića u pohodu na Jajce. Popis svih Barbara imaju srpske vlasti Mrkonjića i RS koje isplanirale zločin, rušenje ili paljenje bogomolja, koje su osigurale dinamit i zaštitu za vrijeme poclicijkog časa i koje kriju njihova mena do danas,Nažalost, i sami smo krivi što je to tako. Ne inzistiramo da se krivi otkriju ni kazne, a šteta namiri, nego sami obnavljamo ono što su barbari porušili.Nekažnjeni zločin i barbarizam će se ponoviti.

Ovo je Varcar Vakuf s početka ovoga stoljeća, iz vremena Austrougarske. Slika je iz Monografije “Mrkonjić-Grad”, a radi se po svemu sudeći – o razlglednici. Na slici se vidi napis “Varcar Vakuf...”Treba inzistirati na imenu Varcar Vakuf. To je jedino pravo povjenso ime grada.Srbi su planski trijebili ne samo stanovništvo, nego zatirali i njihove povjesne tragove .Nestali su muslimani iz Trnova, Podrašnice (koja je dobila ime po begu) kao i Sitnice, Čađavice, Starog Sela, Bilajca, gdje je ih danas ostalo koliko ja na prsta na jednoj ruci. Haman na sve nestalo i u Varcaru Vakuf. Srbi prmijenu ime nekom toponimu, ili pokrste origanalni naziv, kako se dogodilo sa Varcar Vakufom. Pred nisi smio spomenuti povjesno ime Varcar Vakuf, odmah bi bio proglašen ustašom, što je faslfikat i podvala. Sada se taj naziv udomaćio, a led smo počeli probijati napisima u Monografiji. Treba inzistirati na povjsenome imenu Varcar Vakuf. Ono je dio anšega bića, Mrkonjić – ubija to biće. Ponavljam – ne prodajite svoju didovinu – jer tako prodajemo svoje korjene, odrićemo se sami sebe. Izistirajmo in a preimenovanju imena ulica po dogđajima i ličnostima iz povijeti Varcar Vakufa. U toku je potpisivanje peticije za to. Do sada sam prikupio oko stotinu potpisa. Tražim načina da se potpisivanje nasavi i putem ovih stranica ili na neki drugi način. Ko ima prijedlog, neka javi.

Nišan na Mečetu. Slika iz Monografije Mrkonjić-Grda. Foto: Ivan Lovrenović

Ni nišana, ni Mečeta!

Nejma ni mesdžida na Mečetu.

Poslije II svjetskog rata pretvoren je u skladište cementa, a potom je tu izgrađena zgrada koju su prozvali Baraćanka.

Brkića bašta je dobila ime po jednom vlasniku, na kojem je nastalo to naselje koje zovu i Rokin Dol, po drvima i motorkama.

Niko i ne spominje druge vlasnike zemlje – muslimane na kojoj je to naselje podignuto.

Zemljište Islamske zajednice ili građana muslimana – poput Dedića mezara – danas je pretvoreno u trgvački centar, a kroz onaj bezdan otvoren rušenjem Kzlar-agina džamija – ogroman napis “Srbija”. Ne bez razloga!

Sjećam se koliko smo napisa objavili u novinama, radiju i TV suprostavljajući se namjeri doktora Čulića da na vakufskom zemljištu podigne spomenik srpskome kralju koji nejma ikakve veze sa gradom koji je po njemu dobio ime, ali ima sa srbovanjem i četništvom.