Historijski dokumenti o nastanku Varcar Vakufa

Ovo je moj mali doprinos osvjetljavanju povjesti našega Varcar Vakufa.

Album otvara fotografija s početka prošloga stoljeća, preslikana iz Fotomonografije "Mrkonjić-Grad".

Slijede kopije tekstova o povjesti našega grada koje je objavio Mehmed Mujezinović u svojoj knjizi "Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, IRO "Veselin Masleša" Sarajevo, 1982.

Kao povjesni izvor za svoje navode, Mujezinović je naveo "Vakufnamu carskog Kizlar-age Mustafe, sina Mehmed-begova".

Isječak iz te knjige manjeg formata od 33 stranice (čije se fotografije čuvaju u Gazi-husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, doument br. 1326.) također sam prekopirao, kako bi dokazao ko je ustvari bio utemeljitelj grada, te - kako bih, osporio neke povjesne falsifikate.

Tu je kopija opisa Varcar Vakufa iz pera Ivana Frane Jukića, iz prve polovine osamnestog soljeća.

Pred vama su i odgovarajuće fotogrfije i crteži.

Evo, pred vama je mala povjesna čitanka koju svako može dopunjavati ako ima povjesno utvrđene i dokazane činjenice.

Ovaj kratki povjesni prikaz počinjem izrekom utemlejitelaj Varcar Vakufa, Mustafe-age Kzlar-age, zapisanoj u njegovoj Vakufnami - Zakladnici:

"NAJVAŽNIJE JE TLO KOJE JE DOTAKLA MOJA KOŽA".Današnjim jezikom rečeno - najvažnije je mjesto gdje smo rođeni. I, uvijek smo dužni toma mjestu - zavičaju.

Mrkonjić-Grad

Nalazi se u šumovitom području Bosanske krajine, u podnožju planina Lisine i Orugle, gdje se ukrštaju putovi prema: Banjajluci, Jajcu i Ključu. Izvjesni tragovi ukazuju da je ovaj kraj bio nastanjen i u doba Rimljana i da je tu bilo raskršće trgovačkih putova između Dalmacije i Panonije.

Na mjestu današnjeg Mrkonjić-Grada postojalo je sve do 1591. godine selo Gornje Kloke kada je carski kzlar-aga hadži Mustaf-aga, rodom iz toga sela, zasnovao kasabu zvanu Jenidže Jajce (Novo Jajce) koja se kasneje prozvala Varcar Vakuf, a od 1924, godine dobila je današnje ime Mrkonjić-Grad.

Kzlar-aga je u ovom mjestu podigao džamiju i mekteb, nekoliko dućana i karavn-saraj i tako udario temelje novoj kasabi koja se do konca XVII stoljeća bijaše lijepo razvila, a kada je uskoci popališe, nije se više ni oporavila. Od zanata u Mrkonjiću su naročito bili poznati kovački i mutapčijski.

Mrkonjić-Grad je u našoj novijoj istoriji poznat po tome što je ovdje 26. novembra 1943. godine održano Prvo zasjedanje Zemljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH).

Od objekata što ih je Kzlar-aga podigao u Mrkonjiću – do danas je sačuvana jedino njegova džamija. 

Osim Kzlar-agine džamije, ovdje postoje još dvije: Hamidija ili Rička džamija i Donjomahalski mesdžid, dok je Ahmed-pašina džamija porušena poslije Prvog svjetskog rata.

KZLAR-AGINA DŽAMIJA

Situirana je u centru varoši i spada među ljepše spomenike ove vrste u nas. Izgrađena je od lijepo tesanog kamena, ima kvadratnu osnovicu sa stranicama 9,80 m i debljinom zidova 1 m. Presvođena je kupolom koja se od tla džamije diže 15 m, a drže je pandativi ukrašeni stalaktitima. Mihrab, također sa stalaktitima, i portal džamije imaju jače istaknute gesimse. Njezina kamena munara je viska oko 30 m, a u dvorištu se nalazi lijep šadrvan. (str 9.)

Tačan datum podizanja ove džamije nije poznat, ali postoje dva dokumenta po kojim možemo bar približno odrediti nastanak džamije. Jedan dokumenat je Kzlar-agina zakladnica datirana početkom džumadelahira 1003. (11-20 II 1595.) godine. Iz Zakladnice se jasno vidi da je do spomenutog datuma džamija već bila sagrađena. Međutim iz zapisa na svjećnjacima u džamiji iz 1001. (1592/93.) godine vidi se da je Kzlar-agina džamija mogla nastati prije 1592. Godine, a da je zakladnica za džamiju i druge Kzlar--agine objekte napisana 1003. (1595) godine.

U ovoj se zakladnici kaže da je Darus-seade aga hadži Mustafa-aga sin Mehmedbegov, unuk Abdul--Veduda, u Rumeliji, u bosanskom sandžaku, osnovao kasabu Jenidže Jajce (Novo Jajce), sagradivši tu jednu lijepu džamiju, mekteb, karavn-saraj i dvadeset i četiri dućana.

Prema tome, Kzralar-agina džamija je nastala između 1591 – 1595. god.

Pri određivanju rashoda za mekteb predviđa se između ostalog, da se svake godine mektebskoj djeci nabavi odjeća, pa se detaljno opisuje i način odijevanja.

U Kzlar-aginoj džamiji sačuvalo se i tridesetak strih rukopisa na oriijentalnim jezicima, do kojih se oni važniji danas čuvaju u Gazi-Husrevbegovoj biublioteci u Sarajevu.

Nad ulazom u džamiju sačuvan je napis o njenoj obnovi.

NATPIS O OBNOVI KZLAR-AGINE DŽAMIJE


Nad glavnim ulazom u džamiju uklesdan je ovaj napis u lijepom neshi pismu.
„Ova džamija koja biješe oronula obnovljena je
Iz sredstava imovine Daraus-seade Hadži Mustafa-agina vakufa.
Obnova je uslijedila pod upravom mutevelije hadži Mehmed efendije Adžemovića,
Pa je tako ova ukrašena džamija oživljena hiljadu i dvije stotine i devedesete godine.(1873)
U napisu naznačeni mutevelija Kzlar-agina vakufa Adžemović Muhamed efendija sahranjen je kraj munare Kzlar-agine džamije, a iz epitafa na njegovu nišanu saznajemo da je umro 1310. (1892) godine.
Uz džamiju se nalazi još nekoliko nišana, ali nemaju napisa niti neke umjetničke vrijednosti.



(1326)


NATPIS NA HAMDIJI DŽAMIJI

Nad ulazom u džamiju uklesan je ovaj natpis u stihovima na turskom jeziku, ispisan lijepim neshi pismom.
„Hvala Allahu, dovršena je ova visoka bogmolja,
U kojoj će se trajno obavljati molitva.
Ovako lijepo izbedenom objektu nema primjera,
Pa zato neka dobrotvor bude nagrađen kućom raja.
Ta visoka ličnost je hadži Hamid aga,
Koji je uveslio srca vjernika.

Str. 12.
Neka nikad ne prestanu ovakva dobra djela
I neka Stvoritelj sačuva visoku ličnost dobrotvora
Dokle god u ovoj bogomolji budu obavljali molitvu dobri ljudi
Neka moćni Stvoritelj uvećava njegov defter ibadeta,
Izreci, Hakijo, kronogram koji oraspoložuje,
Svakog časa neka je božja milost na ovu lijepu džamiju.

(1326)
Godina u napisu nije označena brojkama, ali sabiranjem brojne vrijednosti sa dijalektičkim znakovima dobivamo hidžretsku 1326. (1908) godinu.
Hamidja džamija poznata je među mještanima kao Riječka (Rićka, op. I.H.) džamija, a ime Hamidija je svakako dbila po njenom obnovitelju Hamid-agi Husedžinoviću.
Na mjestu Hamidje i ranije je postojala manja džamija sa drvenom munarom.
Donjomahalska džamija potiče iz novijeg vremena, a Ahmed-pašina džamija koja je podignuta između 1656. 1659. porušena je poslije prvog svjestkog rata.
ĐERZELEZOVO TURBE NA GERZOVU
Na Gerzovu Polju, kojih tridesetak kilometara od Mrkonjić-Grada idući prema Šipovu, nalazi se turbe koje narodna predanja pripisuje legendarnom junaku Aliji Đerzelezu. Turbe je do temelja porušeno u toku prošlog rata (misli na II svjetski rat, op. I.H.) i nedavno ej obnvljeno. To je jednostavna građevina, veličine 5,50 X 5,50 m, sa drvenim krovom na četiri vode i alemom sa dvije jabuke na vrhu krova. vrhu krova. Navodno se prije rušenja u turbetu nalazio i napis sa sljedećim tekstom, koji je zabilježio imam iz Bešnjeva:
„Vičan boju i okršaju,
I poznat po junaštvu na majdanu,
Umrli Đerzelez Alija.
Od posjete grobovima mučenika
Svrha je treaženje lijeka bolesnima.“

Minaret Kzlar-agine džamije u Varcaru.
Kao džinovski prst koji upire u nebo, opominjujući...
Kažu da je nakon rušenja ove džamije ljepotice ostala stajati munara.
Kako su se novokomponiani građani, biva, bojali da im munara ne padne na glavu, to su i nju onako stručno, barbarski poravnali.
Kažu - oni koji su se tih dana kasne jeseni 1992. godine zatkli u svojim kućama, šćućureni i prestarvljeni u mraku, pod paskom srpskog milicijskog sata, kako je detonacija uzdrmala čitav grad.
I bez da nisu mogli vidjeti šta se događa, svi su znali da je Kzlar-agina džamija nesetala u prahu nakon više od četiri decenije svoga postojanja.
I, kažu, svi su plakali.
Proklinjali su zlotvore i barbare,molili se Allahu dž. š. da ih spasi ruke dušmanske i izbavi iz ovoga džehennema.
Barbari ni do danas nisu niti pronađeni, niti kažnjeni.
Štetu za porušenu džamiju neprocjenjive povjesne, umjetničke i religijske važnosti, niko ne namiruje, jer niko i ne tužuje Općinu Mrlkonjić-Grad i Republiku Srpsku koje stoje iza toga barbarizma.
Samo da napomenem, IZ Banje Luke je tužila grad i RS za rušenje tamošnjih 13 džamija i - dobila spor.

Ljetos me jedan moj priajtelj iz Švedke pitao, zašto sam ja protiv obnove džamija.
Znao sam ta takva kleveta kruži među Varcaranima po svijetu, pa se nisam iznenadio pitanju.
Rekao sam ono, što sam kazao i prilikom prve posjete Ričkoj džamiji, na Bajram 16. januara 2005., nakon Bajram-namaza:
"Ljepo je da je obnovljena ova džamija koju su svojima parama platili plementi muslimani, ali smatram da konačni i puni račun za njenu obnovu trebaju platiti oni koji su je srušili."
U protivnom, nekažnjeni barbarizam, kao i nekažnjeni zločin. će se ponoviti.
To smatram i danas.
Kažem - danas i ovdje - speman sam pomoći obnovu Kzlar-agine džamije, ali smatram da odmah treba tužiti Općinu Mrkonjić-Grad i RS za njeno rušenje i tražiti nadoknadu štete. Neka mi iko ne kaže kako nejmaju para. Naka zajme, neka vraćaju buduća pokolenja! Tada im neće ikad naupasti rušenje.
Što je zapisano ostaje, što se pamti zaboravi se - ili izokrene, kao što su zlonamjernici izokrenuli moje riječi glede obnove džamija.
Moj stav o tme poznat je široj javnosti, a i samom Mustafi ef. Ceriću, koji je i autor projekta amnestiranja rušteljima, što je odličan signal da se nekažnjeni barbarizam i zločin ponove u budućnosti.

Predvorje Kzlar-agine džamije.
Zavod za zaštitu spomenika kulture RBiH je neposredno prije rata uložio dosta novca da bi se sačuvala ova lijepa džamija. Stručno i profesionalno, injektirani su betonom temelji džamije, urađeni drugi sanacioni radovi koji su ustabilili objekat, prkrivene kupole.
Nažalost, barbari su sve to zbrisali s lica zemlje..
Stožer grada - Kzlar-agina džamija - oko koje je rastao i širio se grad - nestao je u trenu s lica zemlje.
Panorama Varcar Vakufa bez džamije je panorama poseljačene srpske palanke koja se zove Mrkonjić-Grad.
(Foto: Ivan Lovrenović)

..."2 nad gradom brdo, u gradu bogomolja:
Orugla i džamija - izvor i utažena žeđ. Koji li je neimar, nemajući otkuda, dobacio papire, okretao pogledom po pervazu ovog brdnog kazana, pa zaimao od brda,?
Ne zna se. Tek i to bi. Davno..."
(Ivan Lovrenović: Milošta za krzlar-aginu džamiju u Varcaru", Fotomonografija "Mrkonjić-Grad")

Ono što se zna - džamija je srušena u kasnu jesen 1992.

Sjećam se vremena održavanja jugoslavnsskogog skupa na tamu o vakufima u Hotelu u Varcaru, baš nekako na 400-tu godišnjicu izgradnje Kzlar-agine džamije - stiglo prijeteće pismo ef. Ibrahimu Begoviću u kojem je seljačina iz Šipova, neki Štiklica, pisao kako ta džamija nije spomenik kulture, kako se to propagira na TV, nego okupatorski spomenik. To sam pismo vidio i snimo ga za TVSA.
Nisam tada mogao skontati pravu poruku Štikličnu - kako svaki "okupatrski spomenik" treba srušiti.
Poruku sam razumio tek kada mi je sestra Ismeta, plačući, grcajući u suzama, telefonom javila u Njemačku kako je srušena Gornja džamija i kako više grad nije gradom, kako svako želi otići iz njega, jer nestaju svi tragovi njegovh starosjedilaca i starosjdioci sami.
Na seminar o vakufima pozvani su uredno i općinski rukovodioci Mrkonjića, ali niko nje došao.
Sjećam se kako je u vrijeme održvanja toga seminara, kao četnički odgovor na nj, grupa četnika postavila štand odmah preko puta džamije na kojem su prodavali kasete sa četničkim pjesmama koje su preko razglasa horile čaršijom.
Mislim kako neću pogriješti ako kažem da je Benko Topalović intervenirao kod četnika da se utrne ta iritirajuća muzika jer vjernici ne mogu s mirom klanjati u džamiji. To je bila Bankina velika hrabrost.
Sjaćem se da sam i tu četničku provokaciju snimio i objavio na TVSA.

Kandilaber pred ulazom Kzlar-agine džamije.
Zavod za zaštitu spomenika kulture RBiH je neposredno prije rata uložio dosta novca da bi se sačuvala ova lijepa džamija. Stručno i profesionalno, injektirani su betonom temelji džamije, urađeni drugi sanacioni radovi koji su ustabilili objekat, porkrivene kupole.
Nažalost, barbari su sve to zbrisali s lica zemlje..
Stožer grada - Kzlar-agina džamija - oko koje je rastao i širio se grad - nestao je u trenu s lica zemlje.
Panorama Varcar Vakufa bez džamije je panorama poseljačene srpske palanke koja se zove Mrkonjić-Grad.


(Foto: Ivan Lovrenović)

Šadrvan ispred Kzlar-agine džamije na kjem se abdestilo, sjedjelo u hladovini, dolazilo napiti studene vode.
I njega su četnici sravnali, ostali su samo otisci njegovga temelja.
U misli mi se vraća i jesen 1992. godine kada su se u Mrkonjiću okupili svi najveći četnici - sa Plavšićkom i Karadžićem na čelu, da bi temeljili neku svoju Srboslaviju.
TV Sarajevoi nije meni dala izvještavati sa tog četničkog krkanluka, bojali s emojoj sigurnosti, ali sam tada izvještavao za "Večernji list", Zagreb.
Objasnio sam urednici šta se događa i da je najvažanija vijest ne tenlejnje Srboslavije, nego - hoće li toga biti proučen ezan.
Naime, udbaš Muhamed Hamo Zjajo iz Jajca, obratio se nekoliko dana prije toga srbovanja imamu Kzlar--agine džamije ef. Vadadu Alemiću sa, hajde recimo prijedlogom, mada je on zvučao i kao naredba, kako ne bi bilo uputno toga dana učiti ezan, jer, biva, može se uzbihuzuriti koji pijanac (nije rekao četnik) pa baciti bombu na džamiju. Umjesto da uhvati četnika napasnika, Hamo bi zabranio ezan!
Preko ef.Žuže, stigla je ta vijest i do mene. Traženo je moje mišljenje.
Odlučno sam rekao (nesvjestan opasnosti kojoj se izlažemo svi mi) kako ezan mora biti proučen. Tradicija 400 godina učenja ezana ne može i ne smije prekidati iko, a posebno četnici.
Toga dana kada su srbovali u sred grada, ostao sam kod kuće.
Na pendžer sam stavio magnetofon i negdje oko podne uključio ga s nestrpljenjem čekajući hoće li se imam povinovati Haminoj naredbi, hoće li lijepa vjera muslimnska ustuknuti pred sileđdžijama i nevjernicima, i hoće li zaučiti ezan.
I- ezan se zaučuo.
Nadjačao je jojokanje već pijanih i zadriglih četnika, a u "Večernjem listu" je osvano naslov moga teksta "Ezan je ipak proučen".
O tome sam na vakat pisao i u "Slobodnoj Bosni".
Kada sam bio u izbjeglištvu u Njemačkoj, do mene je doprla vijest kako je četnik potjerao iz čaršije imama Vedada ef. Alemića, htijući ga ubiti.
Ef. Alamić je, kažu, bio bosonog, bježao je koliko su ga noge nosile, sve do Bogoljubove kuće na Novoj cesti, kada se negdje (ili kada ga je neko) sakrio.
Ef. Alemić živi danas u Banjoj Luci.
(Foto: Ivan Lovrenović)

Ovaj crtež nastao na osnovu jedne stare razglednice, poslao mi 1993. faxom iz Hlivna u Frankfurt moj kolega Mahmud Latifić. Tada sam u Frankfurtu uređivao sedmični list "Eurobosna" u kojem sam i otisnuo taj crtež.
Odmah sam crtež uvećao, obojio čajem, uramio i ukrasio svoj duvar, ma gdje stanovali, u Njemačkoj ili Canadi, crtež je uvijek s nama, kao draga, ali bolna i tužna uspomena.

Možda je Latifić nacrtao spomenuti crtže baš na osnovu ove fotografije. Tek, zna se, ove lipe je sadio rahmetli Alija Dubica. Kada su narasle, onda su ih nove vlasti posjekle, pa su ulicu preuredile i asfaltirale.
Bez džamije - ma kako to bilo modeno uređeno - nije to to! Strano, je nepoznato, tuđe.
Nije to grad u kojem smo živjeli i kojeg smo izgubili.

Nejma više ni ovoga nadgrobnog spomenika, koji je io odmah uz džamiju,i njega su barbari sravnili sa zemljom.
Možda je to onaj mezar kojeg spominje Mehmed Mujezinović u svojem napisu o Mrkoniić-Gradu, mezar mutevelije Kzlar-agina vakufa Muhameda ef. Adžemovića koji je nadgledao obnovu džamije 1873. koja je bila oronula od starosti, aili i oštećena uskočkim barbarizmom.
Muhamed efendija je obnavljao, gradio, a barbari su zatrli sve no što je izgrađeno i obnovljeno, a vakufska zemlja prisvojena ili se koristi bez ikave nadoknade.


(Foto. Ivan Lovrenović)