Ovo je kratka priča o majstoru fotografije, dokumentaristi i umjetniku Šerifu Darkuliću, Foto-Šerifu, poznatom kao Šerko. Ovu fotografiju sam dobio ljubaznošću njegove kćerke Azre, također profesionalog fotografa, pa tu fotografiju naknadno uvršatavam tamo gdje joj je mjesto.
I ova fotografija govori više nego hiljadu riječi. Ne treba joj ikakvo objašnjenje, ona govori sama za sebe. Foto-Šerif u svojoj radnji, u svom fotografskom carstvu, među svojim fotografijama, svih vrsta i formata.
To je prava slika Foto-Šerifa, moga prijatelja Šerke kojeg baš takvoga uvijek nosim u svojim sjećanjima...
(Foto Azra Verem)
I ova fotografija govori više nego hiljadu riječi. Ne treba joj ikakvo objašnjenje, ona govori sama za sebe. Foto-Šerif u svojoj radnji, u svom fotografskom carstvu, među svojim fotografijama, svih vrsta i formata.
To je prava slika Foto-Šerifa, moga prijatelja Šerke kojeg baš takvoga uvijek nosim u svojim sjećanjima...
(Foto Azra Verem)
Krzlar-agina džamija pod snijegom - dokumentarni fotos koji je snimio majstor Foto-Šerif.
Nejma više Krzlar-agine džamije, barbari su je poravnali sa zemljom 1992. godine.
Varcara je još samo u tragovima, po svemu je to sada poseljačena srpska palanka...
Negdje pred kraj samoga rata, Foto-Šerif - Šerif Darkulić Šerko - otišao je na drugu obalu njegove i naše Modre rijeke, u nadajmo se, bolji, ljepši i pravedniji svjet.
Nama, su ostala sjećanja - koja malo-malo pa osvježimo nekom pričom, susretom, pa i ovim na Face Book-u. Poseban nam je merak vidjeti, stare, požutjele fotografije, izbavljene i spašene čudom, prisjetiti se dragih likova, događaja, našega grada... .
Mnoge od tih fotografija snimio je majstor Šerif.
Šerkine fotografije su nadživjele i samoga Šerku i njegovo vrijeme.
One će kao svjedok prohujalih vremena, događaja i ličnosti nadživjeti i nas same koji ih čuvamo, svedočeći našim unucuma i jednom neponovljivom, lijepom i sretnom vremenu kada ni u snu nismo mogli posanjati kako će nam Šerkine fotografije biti jedini imetak koji smo spasili, time još vrijedniji i dragocjeniji. Te fotografije svjedoče o svemu što smo nekada imali, pa izgubili, zametnuli ili mislili da smo zaboravili.
Nejma toga Varcaranina koji među svojim najintimnijim stvarima ne čuva makar jednu Šerikinu fotiografiju.
Sjećam se, kada su moji stigli u Jajce u agustu 1992. kako sam ih odmah po dolasku pitao jesu li ponijeli i koju fotografiju. Jesu! Među tim slikama dosta je onih koje je snimio majstor Šerif.
Kažu kako jedna fotografija kazuje više nego tisuću riječi.
Da je to tačno, pokazuju i ove fotografije koje sam preslikao iz Fotomonografije "Mrkonjić-Grad" čije je stranice uresio i obogatio svojom umjetnošću i dokumentom - majstor Šerko svjedoćeči i o sebi kao majstoru, o nama, našem gradu, običjamima, veselju i sreći, radosti i tuzi.
Svi smo na okupu, tu - na Šerkinim fotografijama: nekima se imena i ne sjećamo više, ali osjećamo kako su nam bliki, poznati, dragi ili mrski... Šerko je sa svojom kamerom stizao na veselja, vjenčanja i sunetluke, pratio odlazak naših najdražih Uzpolje, dokumentirao elementrane nepogodme, nesreće, slikao nas za Bajram, u našoj Rici...
Ne vjerujem da postiji ijedan Varcaranin koji nije makatr jednom stao pred Šerkin foto-objektiv. Ako ništa, onda se je “uslikao” za legitimaciju, ili ga je Šerkina kamera “uhvatila “ na čaršiji, u parku, u Rici na mostu, u Edhemovoj kafani, na Balukhani, u Bilajcu za 27. juli, za Bajram u novom odijelu i tenskimama, pa na obalama Sane, koju je kao stratsveni sprtski ribolovac – sa Ninom, Seljakom, Carem, Farkom – tako često pohodio...
Do Sane, Okandžija, znao je tabanati desetak sahata, sa merom, Zemom, Laletom, Ipićem. Poslije je uzjahao bickl, pa motorić “Javu”, pa onaj veliki, čini mi se “DKW”, a poslije je došao “Fića” u koje je stizao an sve strane.
Majstor Šerif je uvijek bio na mjestu gdje je trebao biti, pa nam je ostvaio u amanet fotografije velike vrijednosti za povijest nših obitelji i povijest našega grada.
Sjećam se kada je Tito dolazio u naš grad kako je Urošu Anđeliću bilo veoma važno, da pored tih tolikih silnih fotorepotera, na mjestu događaja bude i nezaobilazni majstor Šerif. Tada sam imao čast da i nekoliko mojih fotografija bude uvršteno u album o Titovoj posjeti, album kojeg je uradio majstor- Šerif...
Poslije rata sam mnogo puta bio u Varcaru, ali tek ovog ljeta sam uspio pronaći Šerkin mezar i proučiti mu El Fatihu.
Kroz sjećanje su mi proletjele slike našega dugodišnjeg prijateljovanja – kahvenisanja u Domu kod Mine i Šefike, konobara Jakše i Nike, prije nego bi Šerif u svoju radnju, a ja na teren, na snimanje.
Zaticao sam ga u radnji kako mušterijama kaže prije fotografiranja: “Eto ti češalj, špigla pa se spremi!”
Zaticao sam ga kako retušira filmove, kako - prije nego je stigla color-fotografija, koju j prvi počao raditi u našem gradu, boji crno-bijele slike.
Nebrojeno puta sam ga nalazio kako popravlja neki sahat, rastavlja foto-aparat...
Zaticao sam Šerifa i u Nininoj radionici, kako obojica nešto kontaju, traže neko tehničko rješenje koje inženjeri još nisu metnuli u knjige.
Kada sam istom uplivavao u fotografsko-snimateljske i novinarske poslove, zamolio sam Šerku da odemo pod Horuglu kako bi mi snimio panorama našega grada koja mi je tebala za naslovnicu “Biltena” Skupštine općine. Otišli smo, izabrali mjesto, i kada je “Roleflex” škljocnuo, Šerko je podigao glavu, dodirnuo rukom šešir i rekao svome gradu, ono što je uvijek govorio svakoj svojoj mušteriji:
- Fala, živio!Add a captionKrzlar-agina džamija pod snijegom - dokumentarni fotos koji je snimio majstor Foto-Šerif.
Nejma više Krzlar-agine džamije, barbari su je poravnali sa zemljom 1992. godine.
Varcara je još samo u tragovima, po svemu je to sada poseljačena srpska palanka...
Negdje pred kraj samoga rata, Foto-Šerif - Šerif Darkulić Šerko - otišao je na drugu obalu njegove i naše Modre rijeke, u nadajmo se, bolji, ljepši i pravedniji svjet.
Nama, su ostala sjećanja - koja malo-malo pa osvježimo nekom pričom, susretom, pa i ovim na Face Book-u. Poseban nam je merak vidjeti, stare, požutjele fotografije, izbavljene i spašene čudom, prisjetiti se dragih likova, događaja, našega grada... .
Mnoge od tih fotografija snimio je majstor Šerif.
Šerkine fotografije su nadživjele i samoga Šerku i njegovo vrijeme.
One će kao svjedok prohujalih vremena, događaja i ličnosti nadživjeti i nas same koji ih čuvamo, svedočeći našim unucuma i jednom neponovljivom, lijepom i sretnom vremenu kada ni u snu nismo mogli posanjati kako će nam Šerkine fotografije biti jedini imetak koji smo spasili, time još vrijedniji i dragocjeniji. Te fotografije svjedoče o svemu što smo nekada imali, pa izgubili, zametnuli ili mislili da smo zaboravili.
Nejma toga Varcaranina koji među svojim najintimnijim stvarima ne čuva makar jednu Šerikinu fotiografiju.
Sjećam se, kada su moji stigli u Jajce u agustu 1992. kako sam ih odmah po dolasku pitao jesu li ponijeli i koju fotografiju. Jesu! Među tim slikama dosta je onih koje je snimio majstor Šerif.
Kažu kako jedna fotografija kazuje više nego tisuću riječi.
Da je to tačno, pokazuju i ove fotografije koje sam preslikao iz Fotomonografije "Mrkonjić-Grad" čije je stranice uresio i obogatio svojom umjetnošću i dokumentom - majstor Šerko svjedoćeči i o sebi kao majstoru, o nama, našem gradu, običjamima, veselju i sreći, radosti i tuzi.
Svi smo na okupu, tu - na Šerkinim fotografijama: nekima se imena i ne sjećamo više, ali osjećamo kako su nam bliki, poznati, dragi ili mrski... Šerko je sa svojom kamerom stizao na veselja, vjenčanja i sunetluke, pratio odlazak naših najdražih Uzpolje, dokumentirao elementrane nepogodme, nesreće, slikao nas za Bajram, u našoj Rici...
Ne vjerujem da postiji ijedan Varcaranin koji nije makatr jednom stao pred Šerkin foto-objektiv. Ako ništa, onda se je “uslikao” za legitimaciju, ili ga je Šerkina kamera “uhvatila “ na čaršiji, u parku, u Rici na mostu, u Edhemovoj kafani, na Balukhani, u Bilajcu za 27. juli, za Bajram u novom odijelu i tenskimama, pa na obalama Sane, koju je kao stratsveni sprtski ribolovac – sa Ninom, Seljakom, Carem, Farkom – tako često pohodio...
Do Sane, Okandžija, znao je tabanati desetak sahata, sa merom, Zemom, Laletom, Ipićem. Poslije je uzjahao bickl, pa motorić “Javu”, pa onaj veliki, čini mi se “DKW”, a poslije je došao “Fića” u koje je stizao an sve strane.
Majstor Šerif je uvijek bio na mjestu gdje je trebao biti, pa nam je ostvaio u amanet fotografije velike vrijednosti za povijest nših obitelji i povijest našega grada.
Sjećam se kada je Tito dolazio u naš grad kako je Urošu Anđeliću bilo veoma važno, da pored tih tolikih silnih fotorepotera, na mjestu događaja bude i nezaobilazni majstor Šerif. Tada sam imao čast da i nekoliko mojih fotografija bude uvršteno u album o Titovoj posjeti, album kojeg je uradio majstor- Šerif...
Poslije rata sam mnogo puta bio u Varcaru, ali tek ovog ljeta sam uspio pronaći Šerkin mezar i proučiti mu El Fatihu.
Kroz sjećanje su mi proletjele slike našega dugodišnjeg prijateljovanja – kahvenisanja u Domu kod Mine i Šefike, konobara Jakše i Nike, prije nego bi Šerif u svoju radnju, a ja na teren, na snimanje.
Zaticao sam ga u radnji kako mušterijama kaže prije fotografiranja: “Eto ti češalj, špigla pa se spremi!”
Zaticao sam ga kako retušira filmove, kako - prije nego je stigla color-fotografija, koju j prvi počao raditi u našem gradu, boji crno-bijele slike.
Nebrojeno puta sam ga nalazio kako popravlja neki sahat, rastavlja foto-aparat...
Zaticao sam Šerifa i u Nininoj radionici, kako obojica nešto kontaju, traže neko tehničko rješenje koje inženjeri još nisu metnuli u knjige.
Kada sam istom uplivavao u fotografsko-snimateljske i novinarske poslove, zamolio sam Šerku da odemo pod Horuglu kako bi mi snimio panorama našega grada koja mi je tebala za naslovnicu “Biltena” Skupštine općine. Otišli smo, izabrali mjesto, i kada je “Roleflex” škljocnuo, Šerko je podigao glavu, dodirnuo rukom šešir i rekao svome gradu, ono što je uvijek govorio svakoj svojoj mušteriji:
Foto-Šerif: Mutafdžija Ahmed Buhić u svojoj ćerhani za stanom.
Vrijedan, neponovljiv dokument o markantnoj ličnosti Rike i Varcara, dokument o zanatu koji je ustuknuo pred najezdom modernog vremena, fabričkih proizvoda, plastike. Nekada je mutafdžiluk, uz kovački zanat, bio glavno zanimanje Ričana. Kada su morali otpasati i baciti tulum i metnuti ključ nu bravu, mnoge su mutafdžije potražile selameta u Metalcu, Pilhani... Ahmed Buhić je do kraja života ostao mutafdžija. Iza Ahmeda su se mutafdžilukom do nekoliko godina prije rata bavili Niko Kotromanović iMharem Gafurević, koji je prije toga preo i kod Ahmeda Buhića.
U sjećanju su mi moje TV-reportaže o posljednjim varcarskim mutafdžijama Gafuru i Niki, kao i tolike druge o kovačima...
Da ne zaboravim, jedan od posljednjih je bio i Ejub Gafurević koji je najviše preo za potrebe mutafdžijske radnje svoga brata u Jajcu.
Jedini prestalo mutafžijski stan i ostala oprema (ćarak, urgani, tulumi...) bio je sve do pred rat na tavanu Muharema Krivdića... (O mutafdžijama će biti još biti govora, nadam se.)
Foto-Šerif: Ričke mutafdžije: za ovaj zanat se govorilo kako se može naučiti dok "jedna svića izgori".
Ne znam ko su djeca na lijevoj strani slike, možda je jedan od njih Bakan Hrustanović, ali znam da je prvi s lijeva Bakanov did Suljkan, zatim Asim, pa Salih Hrustanović i na kraju - biće da je to Muharem Kaharević Seljak, ili neko drugi od Kaharevića...
Foto-Šerif - Seljanke iz okoline Varcar Vakufa u narodnoj nošnji
Odavno je presahla fiskija čija je studena voda gasila žeđ mnogima Varcaranima i putnicima namjernicima, pa i ovima dvijema snašama koje su pazarem, ili svecem, šljegle sa sela u Varcar, da bi "okusile kolača", zaigrale kolo na kolobari, uzdajući se potajno da će koji momak baciti oko na tu ljopotu,
cvancike i urešenu narodnu nošnju,sluteći šta se ispod nje skriva..Varcar je imao vodovod kada ga nije imao mnogi europski grad.
Godine 1592. uz džamiju, karavan-saraj, dućane, pekaru - utemeljitelj grada Mustafa-aga dao je dovesti vodu iz Lisine do svoga vakufa - u drvenim tomrucima - čunkovima - ostaci kojih su iskopani pred II svjetski rat, kada i ostaci hamama - javnoga kupatila.
Presahla je voda sa džamijskog šedrvana i fiskije u džamjskom zidu,snašin porod se modarnizirao i pospodio, kao da je s njima sve postalo.
Nama su ostale Šerkine slike.
Foto-Šerif- Seljanka iz okoline Varcara sa cvancikama na prsima:
Ova Šerkina fotografija zaista govori više nego stotine riječi.
Cvancike, zaboravljene vesele mustre starinskoga veza, bošča, na glavi - lijepe snaša.Još jedano Šerkino svjedočenje o vremenu, načinu odijevanja - modi.
Sjećam se tih snaša - znale bi na sred čaršije raskoračiti se - pa ispod njih poteci potočić...
Sjećam se kako su igrale kolo na kolobari ili na raskrisnici između Najkine pekare i Zimove mesnice, poskakujući uz dva tri tona šargije uz ritam cvancika na prsima (Šehovačko kolo) ili uz svirku usne harmonike. Zemlja se tresla dok su igrale.
Sjećam se i Ćazima Gačića kako se i on hvata u to njihovo kolo i kako mu niko ne brani...
Foto-Šerif- Povodanj u Varcaru
Bilo je to, ako se dobro sjećam, negdje 1955. godine kada se dogodio strašan prolom oblaka i kada je pobjesnila naša rika.
Nosila je sve što joj je bilo na putu - ograde i plotove, usjeve iz bašči i njiva, mlinove..., a Palavrin dućan je nosila jedno sto metara i zagalavila ga ispod ričkog mosta, pa se Rika našla pod vodom, a u Edhemeovoj kafani su se zatečeni gosti penjali na hatsle da se ne bi ukvasili...
Jednog je mlinara iz Kotlina ponijela voda sa njegovim mlinom, i on se utopio. Po baštama pokraj rike, nakon što se povukla voda, ostao je mulj. Tada si mogao nakupiti sepet pastrmki koje se nisu mogle obhrvati vodi koja ih izbacila na obalu.
O kakvoj se sili radilo, neka posvjedoči i činjenica kako je bujica iskopala u svom koritu stari zid pokraj džamije težak više desetina tona kojeg je odnijela dvadesetak metara dalje.
O tom strašnom povodnju, izvjestilo je na zadnjoj strani i "Oslobođenje", a vijest je poslao Ahmo Hamonja Gačić.
Sjećam se, odnekud se pojavio Seljak, zaokružio pogledom po opustjeloj Rici i rekao:
- Azija!
Azija je tada bila pojam sirotinje i bijede.
Stari (Grajića) hotel nestje u prahu detonacije. Miniranje je izvršeno nakon zemljotresa jer zgrada bila na nekoliko mjesta napukla i oštećena. Na mjestu staroga Hotela nikao je novi dio grada sa Hotelom "Krajina" i Domom Zavnobiha. Ove građevine su uskoro postale simbolom grada, a njihov temelji su dijelom ukopani i u strarom mezaru. Danas to nije om Zavnobiha, ne samo po imenu, nego po i po samoj ideji Bosne.
Hotel, koji na ovoj slici nestaje u prahu, imao je u prizemlju birtiju u kojoj su seljaci u velikom broju svraćali ponedjeljkom, ponajšeće pijući likere, rum i šljivu, vadeći iz šarpelja koamd slanine i cvenog luka za mezu, ako bi im birtijaš Kostić dozvolio.
Na gornjem spartu je bio restoran, omiljeno sastajalište gradske raje. Tu se pilo, mezilo, šalilo, pjevalo, plesalo, padalo se u karasvdah, pa se lupala srča. Rijetko je bilo belaja.
Na gornjim katovima su se nalazile sobe u kojima su konačili putnici namjernici.Ovaj slika meni dočarava onu atmosferu u kasnu jesen 1992. kada su srpski mineri srušili Krzlar-aginu džamiju, da bi zatrli trag Varcaru, drugima i drugačijima.
U nama, njegovim istinskim građanima, nešto je golemo srušeno, otišlo u nepovrat. Ostale su samo uspomene i Šerikne požutjele slike.
Od tada, nije išta isto kao što je bilo.
Džamije nejma, nejma ni fotografa Šerke, a mi smo tu, gdje smo.
Foto-Šerif - Balukhana u smiraj dana
Jedna od prvih Šerkinih fotografija snimljenih u boji, koju je sam Šerko izradio u boji, u svojoj labaratoriji. Kasnije je color fotografije izrađiava Šerkna Fatima, a još kasnije - njegova kćerka Azra. Jabuka nije odletjela daleko od stabla...Mene ova slika vraća u doba prije nego li nastala ova i ovakva Balukhana. Tu su bile livede Šehovića, Seferovića, tu se išlo na teferič.
Crna rika je ispod Lisine izvirala iz tri studena vrela - tri kotla - kako ih je narod zvao. Za to mjesto su vezane mnoge priče iz starina.
Sjećam se kada je Gale, čini mi se šef policije, došao na ideju napraviti dva vještačka jezera.
Od tada se na Balukhanu dolazilo češće, posebo ljeti na kupanje i teferiče,proslavljao se Prvi maj. Kasnije su podignuti motel i kamp-kućice, nabavljen je ski-lift, pa je Balukhana postala privlačna i zimi.
I riječju Balkana zatire se tursko, biva okupatorsko. Riječ Balukhana složenica je dvije turske riječi - baluk = riba, i - hana = kuća, stanište.
Ovo mora da je Šerkina Alma, tada učenica Osnovne škole "Petar Kočić" koja je od malih nogu imala smisla za umjetnost - glumu, recitiranje, konferansu,knjižvnost..., da bi postala profesor našega jezika. Znam koliko se njezin Tata veselio svemu tome, koliko je bio sretan i ponosan...
Sjećam se kada smo spremali komediju Derviša Sušića "Bujrum" kako je i Alma sa svojim društvom ponekad navraćala na probe. Dijaloge koje mi nismo mogli utuviti za heftu, Alma i njeno društvo je iste noći znalo ezberile.
Balukhana, nekad, ovjekovječena Šerkinim objektivom, odštampana u Fotomonografiji "Mrkonjić-Grad".
Ovo nije kraj. Ovo je početak moga "homage-a" mome dragome ahbabu Foto-Šerifu. "Ti si se već dokazao - i u novinama i na televiziji, kao dobar fotograf! Hajmo sad na kahvu kod Mine"
Jesam li bolje i vrijednije priznaje mogao poželjeti od toga majstor-Šerifovog?!
